gledam lice
i ne znam što vidim
i pitam se
da li ono zna mene
da li zna
kuda ćemo poći
kad sutra iznova
svane današnji dan
kad večer opet bude
u prvom licu
možda bi ono
povelo mene u sutra
gdje danas je prošlost
gdje večer je vedrost
tamo gdje lice ima
trajan sjaj
umoran i snen
tražim tvoj pogled
u novim danima
za koje znam
da dolaze
lišeni boli i žudnje
jer stare su stranice
već pročitane
kao stihovi opjevani
tuđom srećom
odbacivši okove
ugrabih sreću
skrivenu
duboko u tami
strahova i briga
i poklonih joj svjetlo
što dobih ga na dar
od duša bliskih
i njihov šapat
da ono pripada
svima koji
svoju sreću
bude u zoru
svog svakog
novog dana
u noći samotnoj
u gostima
kod snova budnih
(kažu:“pazi se takvih!“)
vidio sam stazu
koje jučer
kao da nije bilo
i shvatio
nije staza
već putovanje
to što me plaši
al' budimo
društvo veselo
(hrabrim sebe,
bodreći vas)
i na put ponesimo
ono malo dara
što dobismo za sebe
i zbog drugih
da se nađe
baš za dane takve
i one bezbrižnije druge
u snovima budnim
za koje krotki misle
da ih takvima
čine
ajd' pokupi me danas
jer danas se
svi povlače u sebe
i ostavljaju me samog
s onim prokletim ja
i odvedi me negdje
gdje jazz je jači od jaza
između sreće i tuge
past će noć
baš kako treba
kad padne i moj down
Mr. Goodwill nam je
za petama
ne pitaj zašto i kako
samo vozi
to što me ne znaš
i nije neki blues
kojim putem prema sreći
duša tvoja kroči?
pitam,
da bi mogla moju sresti
barem na tren,
pa neka i taj tren
bude sve
što mi sudbina nudi
na pladnju života
na kome svi tražimo
dane slatke i sočne
ona sanja
neki drugi svijet
gdje njezini snovi
ljube javu
gdje njezine želje
su više od želja
ona sanja
neko drugo sutra
daleko odavde
daleko od nas
dok ovdje
netko čuva
poljupce
samo za nju
uzimam te
za ruku
i vodim te
u snove
one
protkane od
žudnje i
prognane iz
zbilje
one kojima
daješ smisao
pjesmama
jer u njima je
ime tvoje
najljepši stih
volim te bezimenu
i daleku
volim te jer te nemam
jer te ne znam
jer ti se
Nadam
volim taj osjećaj
kad shvatim
da ćeš doći
i biti voljena
volio bih biti rođen
u gradu svog umiranja
jer tad bih znao
da moje teško
ima svoj dom
volio bih biti
tamo rođen
jer tad bih znao
da sudbina
ima ime
poklonjen osmijeh
vraćaš istim
i tajnom začinjenim
pokretom tijela
stvorenim za ples
odbacuješ
pomisao i san
jer tvoja je želja
daleka od naših
jer tvoje su misli
valovi na
moru bez vjetra
na razmeđi tvog svijeta
i onog što ostaje
stojim
i ramišljam kako
da odslužim rok
koji predugo traje
jer tvoj grad svijetli
sa hiljadu svijeća
na trgu sjećanja
onog što bilo je nekad
a to nekad sad je
s one strane
svjetlosti
stojiš na braniku
svoga dostojanstva
u ruci držiš stijeg
na kojim piše
ČAST
a Tu riječ
prvi put si čuo onda
dok je svijet
još bio dostojan
svog imena
u društvu poeta
što sramežljivo zovu
našu zbilju
s one strane duše
bude mi želju
da budem više
svoj-sebi
ne umem da shvatim
bujicu reči
što sopstvenom moći
zovu me smelo
da ti kažem-dođi
ukrala si pogled
ko što kradeš dušu
prodao sam istu
za trenutak sreće
uzalud
krvarim od boli
a ti se samo smiješ
i nudiš mi tampon
ko da mi se rugaš
KUČKO
< | studeni, 2007 | |||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | |||
5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Stihovi kao takvi, formirani u strofe, koji pak čine neku pjesmu, što ljudi nazivaju poezijom.